This article looks at the discourse about Montenegrin "personality and culture" (Dinko Tomašić) in the period between the early nineteenth century and the loss of an independent state in 1918. After years of war which has divided Montenegrins from some of their neighbours, the authors suggest that the new Montenegro might benefit from "rediscovering" a more pluralist identity, especially given the number of minorities in the republic, including Muslims.Je li nacionalni karakter datost koju su formirala stoljeća nedokučive izolacije, lokalne tradicije i odgovora na vanjske uvjete? Koliko je nacionalni karakter ovisan o samo-pripisivanju, slučajnosti ili o romantičnim ili ciničnim projekcijama vanjskih izvora? U ovome se članku razmatra diskurs o crnogorskoj "ličnosti i kulturi" (Dinko Tomašić) u razdoblju između ranog 19. stoljeća i gubitka neovisne države 1918. Crnogorski muškarci bili su definirani maskulinim atributima kao što su heroizam, lojalnost središnjem liku vladike i posebno okrutnim ponašanjem prema neprijateljima (posebice muslimanima). Žene su opisivane kao hraniteljice obitelji podvrgnute autoritetu muškaraca i usmjerene ka održanju kreposnih obiteljskih vrijednosti. Za neke je autore Crna Gora bila Sparta ili ih je podsjećala na navodni život u škotskim planinama. "Atributi" crnogorskih muškaraca su među onim ciničnijima smatrani potencijalno korisnima u etničkome čišćenju Albanaca s Kosova u tridesetim godinama 20. stoljeća. Nakon višegodišnjeg rata koji je Crnogorce odijelio od nekih njihovih susjeda, autori sugeriraju da bi nova Crna Gora mogla iskoristiti "ponovno otkriće" pluralnijega identiteta, posebice s obzirom na broj manjina, uključivo muslimana, u Republici