between the Sava and the Drava rivers, with an emphasis on the Romanesque. Such issues are: the nature oj art in the medieval Slavonia, its place within the culture oj the Pannonian basin, and oj European cultures and subcultures, with a special rejerence to the "Reniassance ojthe 12\u27h century;" identification oj existing Romanesque buildings and oj the sites oj those which have disappeared. It deals with the reconstruction of territorial organization (cultural landscape), including identification of early units of church and political organization. Furthermore, it examines the role of sculpture and wall-painting, and that of the architecture in wood as a potential source of models. Separately, the place of the Pre-Romanesque monuments is evaluated, and, finally, the questions of preservation, revitalization, and presentation of monuments. In conclusion it is stated that the medieval Slavonia is not a "tabula rasa" in terms of art and culture, but a rich segment of our cultural heritage, a promised land of further investigation.Iako bi se po naslovu možda moglo zaključiti da se radi o preliminarnom priopćenju, to uopće nije slučaj. Naprotiv radi se o zaključcima koji su ujedno i korak prema sustavnom istraživačkom radu na \u27materijalu kojije odavna "potonuo" i koji treba uskrisiti kao važan segment hrvatske kulturne baštine. Autor se bavi tim materijalom od vremena svojih ranih studija o Bapskoj, Moroviću i Brodskom Drenovcu kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Razmatranja se temelje na prikupljenom poznavanju materijala, ali i na najnovijim, često još neobjavljenim ili nepotpuno objavljenim spoznajama. [straživanje srednjovjekovne umjetnosti u kontinentalnoj Hrvatskoj (posebice onog ranijeg dijela) još uvijek pati od nedovoljno g znastvenog i javno g zanimanja. Krajnji je čas da se tom pitanju pristupi ozbiljno i sustavno, jer sjećanje na spomenike i njihove lokacije brzo nestaje, a djela neizrecivog vandalizma i dalje se događaju pred našim očima. To je u dobroj mjeri posljedica negativnog stava, "inducirane malodušnosti", od koje trpe i naše povijesne znanosti. Ranija srednjovjekovna umjetnost Međuriječja ne može se "otpisati" kao provincijalna ili periferna, i nema razloga da se naši spomenici datiraju stotinjak godina kasnije od njima srodnih u, primjerice, Mađarskoj, budući da je srednjovjekovna Slavonija dio istoga panonskog ili karpatskog bazena. i istoga kulturnog kruga. Nažalost, upravo oni najreprezentativniji spomenici su ili nestali ili nisu dovoljno poznati. Nadalje, na ruralnoj razini, Slavonija je dio velike europske subkulture koja se s migracijama, osobito onima u svezi s "renesansom 12. stoljeća", širi iz donjonjemačkog područja (Frizija, Flandrija, Donja Saksonija, itd.) Srednjom i Istočnom Europom. Postavlja se pitanje kako prepoznati još dobro očuvane, no zamaskirane spomenike romanike (primjeri Markuševca, Vugrovca, Kneževih Vinograda, itd.), kako prepoznati tragove ili samo položaje ranijih srednjovjekovnih spomenika. U tom se smislu predlažu neki temeljni modeli teritorijalne organizacije koji mogu pOS/Užiti i kao dobro istraživačko sredstvo na područjima koja su izrazito loše dokumentirana; usto se čine prvi koraci prema rješavanju načelnih pitanja najranije crkvene i političke (župske) teri/orijalne organizacije (ku/turni pejsaž). Postavlja se i pitanje brojnih gradišta Međuriječja kao mogućih središta rane teritorijalne organizacije, posebno u slučaju dvostrukih, višestrukih gradišta, ili lanaca gradišta u ograničenim prostorima. Razmatra se uloga skulpture i zidnog slikarstva kao pomoćnih sredstava prepoznavanja predromaničkih i romaničkih zgrada (Sisak, Lobor, Zagreb. Lovčić, Dolac...), te pitanje najranijih slojeva (9. stoljeće), posebice u svjetlu izvanrednih otkrića na Loboru. Naglašava se općeeuropska tipologija ruralne romanike, te se prepoznavanje njezine prisutnosti u našim krajevima (Novi Mikanovci, Bapska, Morović; Novo Brdo na Kosovu) smatra važnim povijesnim dokumentom. Tu je također i pitanje uloge drvene arhitekture kao mogućeg izvora uzora za neke oblike srednjovjekovne arhitekture Međuriječjapa i šire (pravokutna, poligonaina i šiljata svetišta). POzivanjem na vrlo uspješan rad mađarskih kolega na identifiCiranju i "uskrsavanju" romaničkih spomenika, ukazuje se na velik potencijal za slične podvige i na našem području. Konačno, razmatra se važnost znanstvenog istraživanja kao temelja za sustavnu zaštitu, revitalizaciju i prezentaciju te spomeničke baštine. To istraživanje treba biti sustavno, dugoročno i multidisciplinarno, te uključivati i izobrazbu mladih kadrova. Zemlja u meduriječju Save i Drave, odnoSIlO kontinentalna Hrvatska općenito, nije kulturna "tabula rasa", nego velika bijela mrlja naše kulture, koja s nešto napora i dobre volje može pos/ati obećana zemlja povijesnih znanosti