Prelazak sa incineracije na inhumaciju na području Karpatske kotline jedno je od najvećih pitanja suvremene ranosrednjovjekovne arheologije.Područje Karpatske kotline omeđeno je Karpatima na sjeveru i istoku, rubnim dijelovima Alpa na zapadu, te Dinaridima i dijelovima gorja Balkan na jugu, i čini kompaktnu cjelinu koja dijeli jugoistočnu od zapadne Europe. Rasprostire se na prostoru današnje Mađarske, Slovačke, dijela jugozapadne Ukrajine, dijela zapadne Rumunjske, istočne Austrije, Slovenije, sjeverne Hrvatske, dijela Bosne i Hercegovine, dijela Srbije, i dijela Češke. Veći dio Karpatske kotline smješten je u plodnom području mađarske ravnice, u međuriječju rijeka Dunava i Tise i oko Blatnog jezera. Vrijeme od pada Zapadnog Rimskog Carstva do 10. stoljeća je najmanje poznato suvremenoj znanosti. To je period prepun previranja, ratova, seoba, period nestanka mnogih grupa sa povijesne pozornice, ali i dolaska novih skupina.Dok se na zapadu stvara ono što će postati Franačko Carstvo, a na istoku Bizant, na prostoru između njih izmjenjuju se vladari, traje stalna borba za prevlast.Razdoblje 8. i 9. stoljeća vrijeme je kada se u grobovima na području Karpatske kotline pojavljuje više različitih grobnih ritusa i tipova materijalne kulture, što je i za očekivati u tako etnički miješanom prostoru. Osnovna podjela grobova je na paljevinske i kosturne. Inhumacija je ritual koji prakticiraju brojne skupine; Romani, romanizirano starosjedilačko stanovništvo, Germani, stepsko-nomadske skupine, i dio Slavena (Anta). Incineracija se pripisuje Slavenima. Slaveni su vjerojatno iz svoje pradomovine sa sobom donijeli ritus incineracije u Karpatsku kotlinu. Tijekom vremena, a pogotovo početkom 9. stoljeća, vidljivo je da skupine Slavena zamjenjuju pogrebni ritus, odnosno prelaze s incineracije na inhumaciju. Na čitavom području Karpatske kotline vidljiv je trend smanjenja paljevinskih i povećanja kosturnih grobova