This paper is a follow-up to the introductory paper (The Quality Of Living In New Housing Estates In The Settlement Network Of Zagreb). It carries on with the interpretation of data about the quality of living and housing in Zagreb and three other towns in its settlement net- work, obtained from the 2014 survey The quality of living in the settlement network of Zagreb. The target population were residents of flats or houses in the new housing estates built after 1990. The sample size were 308 respondents living in the City of Zagreb and three other towns in Zagreb County – Velika Gorica, Zaprešić and Samobor. The paper analyses (1) the household facilities and equipment and (2) the neighbourhood services, infrastructure and facilities at two levels, primary and secondary (primary and secondary household and neighbourhood index). The paper presents the housing policy before the 1990s and big changes brought about by the new social system in Croatia and other neighbouring countries. The privatization model from the early period of transition (tenants purchasing socially owned flats) did not solve the housing problem. It only perpetuated the situation from the previous system which was characterized by a housing shortage. That was a fertile ground for numerous private investments in residential and business construction which, persisting throughout two transition decades, reversed the trend and led to the surplus of flats in the City of Zagreb, even overbuilding and destruction of public space. The paper examines housing in post-socialist countries and gives a detailed analysis of survey findings about the quality of housing in the settlement network of Zagreb. The key terms which describe the housing problems are housing affordability and housing accessibility. Both terms are explained in the Croatian (and broader) context in order to suggest improvements since decent housing is only partially or not at all obtainable for most people. Social housing, except for the POS estates, practically does not exist in Croatia. Survey data obtained from the towns in the settlement network of Zagreb show the current housing situation in them. (IN CROATIAN: Rad koji slijedi svojevrsni je nastavak dosadašnje obrade podataka o kvaliteti života i stanovanja objavljenih u uvodnom radu (Kvaliteta života u novostambenim naseljima i lokacijama u zagrebačkoj mreži naselja). Podaci su dobiveni iz anketnog istraživanja Kvaliteta života u zagrebačkoj mreži naselja provedenog u Zagrebu i zagrebačkoj mreži naselja tijekom 2014. godine. Istraživanjem je obuhvaćena ciljano odabrana populacija stanovnika koja živi u novostambenim naseljima/lokacijama (stanovima, kućama) izgrađenima nakon 1990-e godine. Veličina uzorka bila je 308 ispitanika u četiri grada zagrebačke mreže naselja: grad Zagreb i tri grada u Županiji zagrebačkoj - Velikoj Gorici, Zaprešiću i Samoboru. U radu se dalje obrađuju podaci o dvije razine opremljenosti: 1) opremljenosti kućanstva i 2) opremljenosti susjedstva ili neposredne okoline života, i to na primarnoj i sekundarnoj razini (tzv. indeksi opremljenosti). S obzirom da je novo društveno uređenje u Hrvatskoj od 1990-ih donijelo značajne promjene i u području stanovanja i stambene politike u daljnjem radu stoga će se prikazati i kakvo je stanovanje bilo u prošlom sustavu te kakve su promjene nastale s postsocijalističkim periodom, kako u Hrvatskoj tako i susjednim zemljama. Model privatizacije dotadašnjih društvenih stanova (tzv. otkupa) početkom tranzicije je, primjerice, nastavio trend iz prošlog sustava vidljiv kroz nedostatak stanova. To je potaknulo brojne investicije privatnog tipa u području stambene, ali i poslovne izgradnje koje su kroz dva desetljeća tranzicije preokrenule trend manjka stanova u trend viška stanova u Gradu Zagrebu te čak dovele do fenomena preizgrađenosti ali i destrukcije prostora, naročito javnog. O fenomenu i kvaliteti stanovanja u radu se detaljno raspravlja, od pregleda postojećeg stanja u postsocijalističkim zemljama do analize dobivenih podataka za zagrebačku mrežu naselja. Ključni pojmovi kojima se opisuju problemi u stambenom zbrinjavanju stanovništva jesu: priuštivost (affordability) i pristupačnost stana (accessability). Oba se pojma nastoje pojasniti u hrvatskom, ali i širem kontekstu kako bi se sugerirala poboljšanja jer većini stanovnika pristojno stanovanje postaje teško ili samo djelomično dostupno. Uzrok tome je i što tzv. socijalno stanovanje, izuzev tzv. POS-a u Hrvatskoj praktički ne postoji. Podaci na razini zagrebačke mreže i gradova iz uzorka pokazuju kakvo je trenutno stanje u području stanovanja u njima.